Teatar apsurda

Nema više malih zelenih žabica.
Nema vlakova za neki drugi grad.
Ljeto je opet tu. Sa morem, sladoledom i svim drugim stvarima.
I turisti koji mirišu po kremama. Ljudi koji rade.
I crveni Česi. Lavanda kod zgrade.
I tihi lagani povjetarac. Djevojke u ljetnim haljinama i zabave.
- Ali nema više našeg ringišpila. Očiju.
Nema bure.... I nema sunca, a stalno je tu.
Nema ni kiša, ni snijega. Nema ničeg.
Rađaju se nove male bebe. Smiješni, slatki mališani.
Sirutka u prahu na etiketi soka za vodnjenje. - Ili snovi u prahu...
Na selu se bere i suši lipa. Pas koji podignute noge piša uz neko stablo.
Ovaj ili onaj praznik.
- A nema mirisnih svjećica...Nema ni miješanih salata, ni ovog ili onog.
Nema malog polovnog autića.
Zar sve postaje teatar apsurda... pa mi se čini da ni moje narančaste zavjese
i potkrovlje nemaju nekog smisla....