Prije nekad sam gledala u gnjezda lastavica. Malo poviše mog balkona, uz krov zgrade.
Tata
zimi cjepa drva, mama donosi sok, kavu, kekse. Prohladno. Možda smo se
baš te zime svi povezali saonicama za auto koji nas je onda vukao. Mama i
stari fotoaparat. Na jednoj od slika mom bratu fali glava. Ostatak
tijela mu je u tako šašavom pokretu. Uvijek se smijem kad vidim tu
sliku. Na zajedničkoj fotografiji nosim svoju bijelu kapu koju još imam.
Mama ima rozu jaketu za kišu i svoje okrugle naočale. One bi sad bile
baš staromodne. Ona i susjeda su imale skoro pa iste. Ja sam ih zezala
da su kao sove. Smijale su se na to. Jednom sam tu susjedu preplašila s
drvenom zmijom na kotačiće koja je onda mrdala repom i stvarno je bila
odvratna. Mislim da sam tako htjela pobijediti i današnji strah od
zmija. Susjeda je prolila vruću kavu.
- A onda jednom, nekoliko
godina poslije popiješ na silu neku drugu kavu koju uopće ne voliš, ali
ti je tad potrebna. Ona, i knjiga - daleko od lastavicinog gnjezda.
Nema komentara:
Objavi komentar