Romantika.

I prekjučer sam se vozila vlakom i slušala jednu sjetnu melodiju, dok su bijele crte u tunelu po zidu plesale u valovima. Onda prohujaju nekakve žice u zraku sa nečim prikačenim na njim. Romantika. Romantika starog kolodvora.

Jednoj maloj lastavici.

Prije nekad sam gledala u gnjezda lastavica. Malo poviše mog balkona, uz krov zgrade.

Tata zimi cjepa drva, mama donosi sok, kavu, kekse. Prohladno. Možda smo se baš te zime svi povezali saonicama za auto koji nas je onda vukao. Mama i stari fotoaparat. Na jednoj od slika mom bratu fali glava. Ostatak tijela mu je u tako šašavom pokretu. Uvijek se smijem kad vidim tu sliku. Na zajedničkoj fotografiji nosim svoju bijelu kapu koju još imam. Mama ima rozu jaketu za kišu i svoje okrugle naočale. One bi sad bile baš staromodne. Ona i susjeda su imale skoro pa iste. Ja sam ih zezala da su kao sove. Smijale su se na to. Jednom sam tu susjedu preplašila s drvenom zmijom na kotačiće koja je onda mrdala repom i stvarno je bila odvratna. Mislim da sam tako htjela pobijediti i današnji strah od zmija. Susjeda je prolila vruću kavu.

- A onda jednom, nekoliko godina poslije popiješ na silu neku drugu kavu koju uopće ne voliš, ali ti je tad potrebna. Ona, i knjiga - daleko od lastavicinog gnjezda.

Makar 1 želju.

Nema brige ni za petak,ni za subotu. Nema brige za zabavu. Samo jedan širom otvoren prozor. I ostvarit makar jednu želju samome sebi. Nema brige za asa ili kupe. Moj prijatelj je pas. Iritantno je gledat na jedno oko. Neprilagođen uouou o.

Teatar apsurda

Nema više malih zelenih žabica.
Nema vlakova za neki drugi grad.
Ljeto je opet tu. Sa morem, sladoledom i svim drugim stvarima.
I turisti koji mirišu po kremama. Ljudi koji rade.
I crveni Česi. Lavanda kod zgrade.
I tihi lagani povjetarac. Djevojke u ljetnim haljinama i zabave.
- Ali nema više našeg ringišpila. Očiju.
Nema bure.... I nema sunca, a stalno je tu.
Nema ni kiša, ni snijega. Nema ničeg.
Rađaju se nove male bebe. Smiješni, slatki mališani.
Sirutka u prahu na etiketi soka za vodnjenje. - Ili snovi u prahu...
Na selu se bere i suši lipa. Pas koji podignute noge piša uz neko stablo.
Ovaj ili onaj praznik.
- A nema mirisnih svjećica...Nema ni miješanih salata, ni ovog ili onog.
Nema malog polovnog autića.
Zar sve postaje teatar apsurda... pa mi se čini da ni moje narančaste zavjese
i potkrovlje nemaju nekog smisla....

Sad eyes never lies....

http://www.youtube.com/watch?v=O3dxKlG3Alw

Šetam, tad se sreća i nesreća pozovu same, a  misao leti na stoto. Stoto, a prvo, stoto, a jedno. Ima nešto u tom svemu, u tom šarenilu. Ima nešto u nebu kad je plavo i nebu kad je sivo i stvarno svega nečeg u nečemu ima. Sve su to neki ljudi. I ono kad u zraku struji problem. Problemu , tako si lak da si skoro lakši i od mene. Zato i strujiš. Ne zavaravaj se, to ti je prividno strujanje. Ma kakve financije, daleko je to sve od financija, daleko od ekonomije, umjetnosti i glazbe. Daleko je taj izvor, ustvari tko zna gdje je... Miris karanfila, ljubičice i one jesenje ruže koje gledam sa prozora. Meni su majske. To i takvo, i slično, proljeće bez alergije. Nemam plazmu. Znam ljude koji bi najradije pokupovali cijelu Zaru. Par kilograma više, par manje. Uspjeh. Nisam i još neću polagati vozački. Zakopavanje moje mašte, a ideja je jako dobra. Umor i strah od zmije. Ono kad ti bus pobjegne pred nosom. - Kad se osjećaš kao da te nitko ne razumije i kao da se nikom ništa ne da i svi su nekako lijeni. Ono kad se ni ne usudiš ništa pitat i kad se pitaš zašto je i što je tu smiješno. Kad se osjećaš neprilagođen ili nekako tako i kad se sve oko tebe čini nekako lažno, površno i prazno i kad svi već sve unaprijed znaju. Neki dan je do mene na pješačkom prije nego ću prijeći cestu, stajala trudnica. Plakala je......

Problemu, tako si lak da si skoro lakši i od mene. Zatoi strujiš. Ne zavaravaj se, to ti je samo prividno strujanje.

....

Meni se od ovog stekne oko srca, ne znam zašto, imam samo 19 i pol godina...

Ova dvorišta puna neba i ptica
uđu ko muzika stara
nekud duboko u nas
i tu uvijek ostaju.
Tu nas čekaju davno poznata lica
jedan je kuštravi dječak uvijek u proljeće tu,
ti znaš zašto dolazi.
Tko je nekada nosio prvo sunce po dvorištima,
nikad sasvim ne ostavlja ovaj život u predgrađima.

Potraži me u predgrađu
na ulici, na raskršću,
gdje ti je jorgovan rasuo perle
gdje nam je proljeće dotaklo usne i pobjeglo.

Potraži me u predgrađu,
kraj vlakova što prolaze,
bit ćemo sami u svitanje dana,
bit ćemo sami u pjesmama ptica, ko nekada.

Drijemaju jedra od rublja i cvijeća,
čekaju vjetar da nekuda plove,
čuješ li naše nas predgrađe zove,
traže te kuće i ulice stare.

Potraži me u predgrađu,
poljubi me u sjećanju,
bar onih sati kad ostaneš sama
ako me sada još imalo voliš, potraži me.
Ti nemaš prsten s našeg vjenčanja,
al pamtiš streju na kraju grada,
bez mnogo cvijeća, bez vela i zlata,
bila si lijepa i sretna ko nikad.

Potraži me u predgrađu,
poljubi me u sjećanju,
bar onih sati kad ostaneš sama
ako me sada još imalo voliš, potraži me,
potraži me, u predgrađu,
poljubi me u sjećanju, potraži me...

N,o i ć

U Crkvi sam čula smeđu violinu. Stakalca žarkih boja,ja ne znam kako se to točno zove,pa je to zapravo cijela slika.-A tamo gore bijela golubica na nebu. Nježno plava. Puni me blagošću,tišinom. Odjednom mi sad dođe rosa na travi,pljesak dječje ruke,i zamisli,čičak u dlaci malog crnog psića. Inače,ja ću pokušat prizvati sigurnost. Glupe prostačke i ukalupirane šale čije god bile,idite nizbrdo,na glavu! Bye-bye! Stižu moje vječite narančaste zavjese,naranče iiii..., pa crna Afrika. Posebno od sitnica. Sada noć od n,o i ć. - Od mjesečevih lica,leptirovih krila,usana. Osmijehov sjaj. Svečane i konačne spojene ruke. Gluposti idite u vjetar,idite sa zalupljenim vratima. Idite gdje nema ničeg i idite u ništa. Bye-bye. Nek mi dođe nečija pidžama na pruge. Pidžama na pruge.

Al' znam da neko to od gore vidi sve...

I svaki put kad se spusti noć, meni  nešto oko srca, nekako se kao.. nešto. Ne znam, zapravo nije baš uvijek kad se spusti noć, nekad je kad vidim tebe, nekad kad vidim mamu, nekad tatu, brata ili sestru. To je igra. Neka igra srca... I svašta nešto po glavi, nije toliko ni bitno. 1996.ta i crvene male gege. I banane čini mi se. Onda kad se nekako slatko zaspe. Pa ne brineš za vagu ni za ostala mjerila. Dobar ti je svatko tko ti pokloni čokoladu iliii nešto drugo sad svima maleno i sitno, nebitno. Druge su stvari sada u modi... I sve je nešto lukavo i oholo.........

'' Tako ponekad te reči mi dođu, ko jeka. Kao bure se spuste i pacovi napuste brod. Ne brinem mnogo o njima vrate se s lepim danima. Pa idemo dalje i plovidba traje ko pre. Al' znam da neko to od gore vidi sve.''

...

salata.

Kao kad se... nešto kad se. Kad vjetar hukne. Kad se miču zavjese. Kad se ugasi svjetlo i pusti glazba. Kad krene cirkus i kad lunapark dođe u naš grad i kad imaš puno žetona. Kad zgrabiš zadnji plavi ledeni štapić od kunu.

Kad se moraš probuditi rano, pa ti je mrsko, a onda vidiš sunce. Sunce kako se budi...i dan je odmah bolji. Dan je odmah ljepši. I što je to bolji, i što je to ljepši?

Kad nešto kupiš pa ti isklizne iz ruke i padne na pod. - I kad se toliko smiješ da te stomak zaboli.

Kad počinje ljetni dan i kad dolazi topli Afrički vjetar. Kad jedeš čevape iliiiii... cheeseburger, a onda se napiješ coca-cole.

Kad se probudiš s nekim. Kad imaš neku svoju buru. Neki svoj sat, petak... subotu...

Kao more udre o stijene, pa ode, u tisuću kapljica i sve je onda nekako moćno i veličanstveno.

Ne znam...kao kad slušaš Sultans of swing. - Ili, a nemam pojma, ringišpil od Balaševića i skužiš da i ti imaš neko svoje malo čudo iz plave boce. A i nekako, sva ta plemenitost sada... Neki novi vijekovi...

Kao kad upališ Norah Jones i sunrise sunrise looks like morning in your eyes.

Kad si na brodu pa ti vjetar nosi kosu, a ono kao da te nešto čisti i osvježava.

Ma kao mrvice sa stola. - Pa kad ih kupiš.

Kad imaš neku svoju atmosferu. I znam, znaaam, da je sve kao i kad i nešto i pa i onda i a.

- A stvarno sad ne bi sve egzaktno i neke izume od riječi i rečenica. Šta će kvačica i plus kad to nije kvačica i kad to nije plus. Nekad.  Ustvari, šta ja znam.Ma neka stoje i kad i kao i pa i onda i a. Možda je nekad sve zapravo toliko jednostavno. Jogurt. Višnje. Ljeto i sol.

potraži me u predgrađu...

Baci te riječi neka zvone i ne kupi ih tamo gdje ne stoje.
Pusti, pusti neka lete, neka roskaju . Tapa- tapa- tap.
Baci umor, pozvoni. Imaj i ono što nemaš.
Daj da ti kosa bude i crvena i zelena.

Pogledaj nebom lete jata ptica.
Nekad si cvijeće imala u kosi.
Znaš li me
To sam ja i neke godine,
davne šezdesete.
Ljulja me isto more,
iste su školjke negdje tamo po cijelom moru
Ista su srca
Šta kažeš
Jesi ti ili je tišina
Jesi skuhala kavu
Ja ću napraviti kokice, stvarno hoću.

Znam to je oblak tvog oblika
To je tvoj osmijeh i onda kad ga nema,
budi me jutrom i šapne hej.
Ne, nemojte mi reći da sam poludio.
Ja te čuvam
I kad ne znam o čemu pričam,
bacit ću riječi neka zvone i znam ona će ih skupit i stavit tamo gdje stoje...
...

I kišobrani su nam kričavih boja...

Negdje ispod svih tih navika. Negdje ispod toga što jurimo i kad jurimo, bezglavo i ozbiljno, živo, a zapravo mrtvo i umorno. Negdje daleko u našim slovima, osmjesima. Negdje u malim ranama na prstima, koljenima, ogrebotinama, pa i posjekotinama. Tamo gdje su melodije nezrelih lica, čistih ruku. Tamo gdje nam ne smeta kosa koju vjetar baca u lice, ni lišće koje pada po glavama. Tamo gdje su svi svatko. Tamo negdje gdje je veliki nos zapravo još uvijek malen, kao što je i sve ostalo sitno. Gdje je ugodno i toplo i postoje nepisana pravila. Mjesto na koje pada zraka sunca. Svjetlost. Svjetlost i put.

Gdje je kiša sunce, jer kiša nije kiša. Mjesto gdje su sve brige i problemi potopljeni, a sve što ostaje je ono što puno ostaje. Svatko sve ima, a nitko ne grabi. - I kišobrani su nam kričavih boja. Kose se puštaju i pletu. Bez podsvijesnog maskiranja, samo sa šutnjom. Tišina koja dolazi u valovima, kotrljanje sunca i svih boja, i crno i bijelo. I glasovi i povici i sva moguća ljudska buka skupljena u šaku i bačena negdje u ponor. I sve to i mnogo više kao kad se vide mjehurići u zraku. Negdje ispod silne vike i brzog kotrljanja, negdje ispod ili između ovih ili onih pogrešaka i teorija. Pokraj vremena. Sam, a sa svima. Zajedno sa svim protuslovima, ateistima, vjernicima i..... LJUDIMA. Bez žaljenja, straha, ustručavanja. Negdje izvan ovog svega, negdje... daleko od ovog što je sada........

21:53 - love hurts.