Ja isto vjerujem da hoće

Ipak svima želim sve najbolje. 
Jer kakav bi čovjek inače bila... 
molim se i za one koje su me povrijedili. 
Vrijeme prolazi, a ja se pitam koliko dugo će 
dolaziti i odlaziti u periodima ove sitne tuge.
U sitne sate...
Slika jedna do druge.
Uvijek u krivo vrijeme.
I mogu govoriti, ali ne govorim.
Jedne divne oči ispred mene.
Ruke i lice.
Mami mi osmijeh to biće.
Kaže da će sve to proći s vremenom.
Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom...
Tužne pjesme ipak su i dalje na repertoaru...
u sitne sate... sitne tuge...
periodično...u krug... trokut... kvadrat...
Sitnih tuga ponekad ipak nema.
Uopće. 
Ni u tragovima.
Dosta mi je plakanja i naviranja tužnih sličica.
To i nisu sličice.
Samo nepozvane skice.
Jadne, stare, izgužvane, izblijedjele.
Skice. Tupom olovkom nacrtane.
Loše. Neprofesionalno.
Bez ikakve kvalitete.
Prašnjave. Na mjestima iskidane.
A ja... i kad mogu i kad hoću,
ne govorim... samo šutim...
šutim u mraku...
šutim sama... 
Puštam ...
svašta dopuštam...

Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom.........

VoljeTI

Voljela bih gledati te dok spavaš,

gledati tvoje lice, sklopljene oči,

u tišini jutra ili na kraju dana.

Voljela bih da je tvoje lice zadnje što vidim prije sna.

Tvoje usne poljubiti prije spavanja.

Zagrljaj tvoj da mi bude nada...

da će sve što nosi sutra biti dobro.

Tvoj osmijeh da mi liječi rane i sitne ogrebotine.

Voljela bih da imamo vremena i 

prostora za sve što bih voljela,

za sve što bih voljeli.

Mi.

Mi u jutarnjim zrakama Sunca.

Mi u kišnom poslijepodnevu pijuckamo čaj.

Uvečer mi koji jedemo, odmaramo.

Mi koji se u bilo koje doba dana i noći volimo.

Mi pijemo vino, jedemo sir.

Mi koji slušamo jazz i plešemo sami u nekom svom prostoru.

Mi.

Dva tijela poput magneta.

Mi kao ruke koje miluju i usne koje ljube.

Mi i svemir. Svemir i mi.

Voljela bih zauvijek ovako voljeti,

otkrivati neotkrivene dijelove beskonačnog tebe.

Provlačiti prste kroz tvoju kosu. 

Pustiti glazbu i gledati te u tišini pogleda.

Mi kao vrijeme.

Mi...

 i jučer

 i danas

 i sutra.

I...

tko smo u ovom svijetu...
samo zalutale duše.
Sretne, tužne, žive, mrtve.
Željne ljubavi, zagrljaja, poljupca.
Žedne i gladne,
grešne i pokorne.
I gdje smo sve na ovom svijetu
osmijehe posijali, ljubili,
plakali, ostavili stope,
tragove, dahove.
Gdje su nam sve tijela plesala,
ruke milovale.
Gdje mi je ostao komadić duha.
Sad lebdi daleko neki moj dio.
Osmijeh, ruka, noga, miris...
Gdje su nam stara mišljenja
zalutala, nestala,
dječje ruke i dječja tijela gdje su ostala.
I odrastemo li ikad kad oduvijek želimo
isto...

Stare krpe...

*Post s mog starog bloga, nekad pisan u stihu koji se sad pogubio... stihićuuu? *

uputa: zanemariti ''namjerne'' gramatičke greške...

neka bude: New York is a woman ;) 

Blagost. Sjetna sam nekako. I nostalgična. Ne znam zaista razlog. Možda je to zbog pjesme koja mi svira... sigurno je to. Mora biti. I nekako mi je drag bio taj čaj od marelice. Šumsko voće me nije tako dirnulo. To je samo čaj Đana. Ali ima nešto više od običnog suhog lišća. A onda pomfrit. Kečap. Mama kaže da je najbolji. Ja kažem kečap ko kečap. Ona kaže da nije. Zatim sam koristila mamin stari, prastari fen za kosu. Zamijeno je novi kojem je život očito okončao. Ovaj stari ima dušu. Kladim se u to. ... Nervoza nije ubila sve. Možda ponekad tako često naruši sklad i mir. - Ali snaga duha ne ostaje ravnodušna. Nježno narančasta duša. Neka vatra pucketa, neka je njegovo rame tu. Nisam romantična. Zapravo ovo nema veze s romantikom. To je samo nutrina. I vidim je jasno. Želim jednu kiselu višnju. 

ulomčić iz PONEDJELJAK, 31.08.2009. Tamo di san davno tila... : ... Volin svoj kušin. Upija mi suze. Uvik me sluša, ne prigovara mi. Ne prekida me dok mu se žalin. Pomaže mi. Skupa se sakrivamo. Kad mu pričan kako mi je loše, ništa mu drugo nije na pameti, on ne misli da umišljam sve i uvik, on nekad kaže: Ti si u pravu. On zna da san ja tužna nekad. Ne viče me. Ne misli kako uvik pametujen i filozofiran.I ne prekida me u mom tugovanju, nego je uz mene, Možda nije živ taj kušin, al je dobar predmet, Zato ja volin svoj kušin. Tamo..di san davno tija, di san svoju jubav skrija Ka dite san se smija .......................................... Čeka me More Duboko... A zvizde svitle Previsoko...

~Netko je svijet okrenuo naopako~

... i drži ga za nogavicu.
Na takvom svijetu nema pravih ljudi.
Juranjava.
Grozni snovi.
U prostoriji sa četiri zida. Ukalupljen i nemaštovit.
Nestvaran i proziran.
Čovjek na aparatima.
Živjeti tuđom mišlju, lažnom slobodom.
Nema ljepote. Sve je samo privid.
Tu nema mene i tebe, nema nas.
Nema pjesme ni plesa.
U moru takvog svijeta plivaju lažljivci,
plivaju izdajnici, zajedno sa svojih tisuću drugih lica.
... u moru novca, slave i nemorala.
I ne samo more, i zemlja je njihova zagađena.
Prljava i neplodna, pa često loš urod dobrim prikazuju
i sve nevaljalo i ružno u ljepotu maskiraju.
- A prava ljepota negdje ostavljena pati.
Ne treba brinuti.
Pravu ljepotu prepoznati će pravi ljudi.
Oni drugi nek' hodaju na glavi
jer naopakosti njihovoj samo naopak hod priliči.

Zar oči u oči mogu gledati,
tugu vidjeti, a otići....

Netko je svijet okrenuo naopako....

Sanjat cu bijel netaknut snijeg, pa ce tragovi mojih stopa ostati u njemu. 
Sanjat cu polja lavande, pa cu udisat miris vjecno nepresusne svjezine.
Sanjat cu visnje jer ih obozavam.
Umiljatog, smijesnog psa.
Malenu vjevericu.
I misa.
Sanjat cu kako letim.
Putujem u Pariz.
Sanjat cu djetinjstvo i male crvene gege.
Zeleni bicikl i role.
Kratku kosu.
Klimav zub.
Svoju prvu lutku crnkinju.
Sanjat cu premorenost nakon trcanja, igranja, skakutanja i skrivanja.
Slatkocu kojom se tad sklope oci malisana...
Sanjat cu, bas eto hocu.
I da mogu samo bih ljubav sanjala. U svim oblicima, likovima i tijelima.
Ljubav u malim djecjim prsticima, paru staraca sto se drzi za ruke.
Ljubav u njegovom licu.
Osmijehu.
Sanjat cu nepokvarenu romantiku.
Bezbriznost.
Spojene ruke.
I let u avionu.
Svjeze opranu posteljinu.
Zalazak Sunca.
Svoju crtanku iz vrtica.
I sanjat cu...
i kad prestane san...
Kad se probudim dio cu svega prenijeti i podijeliti sve te sitne. Sitne? Ma velike stvari.
Nekom tuznom djetetu zeleni bicikl.
Tinejdzeru put u Pariz. Usamljenom starcu spojene ruke.
Gladnima omiljene visnje.
Tuznima osmijeh.

Sanjat cu da se lijepi snovi ne dogadjaju samo u snovima.
Sanjat cu.
Hocu.


Still don't know the title...9. srpanj 2013 u 12:47

I know rich people,
know the beautiful ones.
Have never seen ugly people.
Believe me, not even one.

I saw poor people,
good people
and the bad ones.

I can see healthy people,
but I knew the sick ones...

Trying to be better person,
sometimes is not easy at all.
Thinking where this world is going
and how far all the evil can go.

I know I should be thinking
about better things or so
but can't deny how my soul
sometimes feels
soul.

I know slow music
and the fast one too.

I saw musicians,actors,models and
many artists of the world,
but no one looks or thinks like
you.

Who are you and have I met you
For how long are you going to stay
Will you always be there
or you will simply disappear
in this world of games...

I'm pretty sure I've seen a lot,
trying to resolve good from evil
it's easier with you.

I saw this and that,
and I know I will see much more,
but I've got to tell you
I have never met someone like you before.

Now I'm realizing my own Sun and Stars,
my ''better thinking'' minds.
And there can be many people
many worlds and much other stuff,
but in front of all of that it's
you.
And you shine.

Kad...

Što li mene budi...
Kad samo neki čudni strahovi isplivaju...
kad nestanu sva lica, budem sama.
Što li je tad....
Kad me moje ruke grle,
a jastuk bude jedini pored mene.
Kako li je tad...
Kad utihnu svi glasovi
i dođe samo tišina.
Kad nestanu svi mirisi, dodiri,
riječi i pogledi i nema ničega.
Samo strujanje zraka,
moje lice i oči.
Kakva li sam samo tad...
Kad sve navre u sjećanje,
misli, prelazi u jauke.
Kad ne shvaćam ovaj život,
ove ljude i događaje,
ne shvaćam rečenice,
izraze, ni stvari ne shvaćam.
Kako bih se onda zvala...
kad ni imena tad više nemam.
I tko mene zna?
Zna li me itko?
Bez imena ili s imenom.
Da zaplačem pred tobom
da mi pukne glas,
da jecam i da brišem suze.

...

22: 56 Nek kuca srce ratnika šta bi sve za jubav da.

Opet ova dosadna xxxx

... sjetna. Kad upalim The Smiths - Some girls are bigger than others... tko bi znao zašto... Buljim u plafon, zidove, pljujem špice od naranče, smišljam rečenice. Kad hodam brojim korake. Palim ''Šal od svile''. Volim jagode. Višnje. Ušećerenu narančinu koru. Sanjam neke svoje narančaste zavjese. - I sunce koje se provlači kroz njih. Zidovi koji poprime tu istu boju. Papirnati luster... ponekad bih da se uvučem u svoje crvene gege od prije trinaest godina, da trčim po livadi sa žutim cvijećem i... izbacim nekako tu nametljivu sjetu.

Ponekad se sjetim sata hrvatskog jezika i vrana koje sam promatrala kroz prozor. Nemam pojma zašto. I naravno, ponavljam na ''repeat'' neku ''ah'' melodiju. Što god to značilo. Voljela bih da me zrakom nosi šareni, lijepi balon, pa da vam svima sretno mašem i bacam slatkiše... Sklisko je kad pada kiša. Na to uvijek treba pripaziti. Tako se može ostat bez prednjeg zuba ili se može slomiti ruka, noga, razbiti brada... Dobro je kad si svoj, a nečiji. To je baš dobro. Nitko te ne stišće jako oko struka i ne povlači za ruku kad samo malo budeš svoj, malo ili malo više. To su ionako samo nijanse. Čitava stvar. U nijansama. Voljeti sve svoje nijanse... Istrčati, puno se istrčati, uspeti na najvišu planinu, pa vikati. Najjače moguće vikati. Skakati po kiši. Zaspati od umora i dugo, dugo spavati. Gledati nečije oči, pa se nasmijati... Ono kad mi se kosa uvije od soli, jedem ribu sa peršinom, maslinovim uljem i bijelim lukom. Kad mi se usne nagrizu od chipsa, popijem pivo poslije pizze. Nasmijati nekoga. Pomoći. Ostvariti i stvoriti. Moja Afrika i puno začinskih i ljekovitih biljaka, barem pet herbarija. Zaboraviti na žarulje... kako je moguće zaboraviti na divne male žarulje... evo maše jedan mali ljubičasti karanfil.

Ono nekad kad ne znaš gdje, što, kada, ni kako.

Sve se vrti, kruži i život je jedan vrtuljak.

Netko se smije, netko plače.

Sve su samo mnoge autobusne stanice.

Lica i pogledi.

Kako? Zašto?

Jesi li to ti živote?

Kuc kuc!

...

James Blunt i 1973.

Je li se to jede? Koje su ljudi boje? Kakvog okusa?

Moj pas je dobar. Super je kad nasloni glavu na mene i uzdahne kao da mu je strašno teško bilo danas, a samo je spavao, jeo i obavljao fiziološke potrebe. Strašan je. To bi i ljudi trebali radit. Naslonit glavu na nekog, uzdahnit na kraju dana i šutit. Ako to neki rade onda im je predobro. Evo on je sklupčan do mene. On je malo crno klupko. Sad se premjestio na mračnije mjesto jer je toooooliko umoran, a ja sam mu smanjila svjetlo. I to bi ljudi trebali, smanjivat svjetlo jedno za drugo kad jednom ne odgovara. Ja mislim da je predobro biti doma pokriven dekom, pit čaj, a vani pada kiša. Isto je predobro kad slušaš svoju glazbu. Ljudi bi trebali bit pokriveni dekama u kući kad pada kiša ili ako je baš vole onda mogu izać i plesat ili bilo što drugo, samo ne svađat se. Svađat se na kiši sigurno nije lijepo. Uzbudljivo je kad sjevne, pa čekaš grom npr., a predobro je kad ti se neka pjesma toliko sviđa da samo ponavljaš refren sve dok ti netko ne kaže da si dosadan. Nisam provokator, al' baš je nastavim pjevat. Samo tiše. Kao što smanjim zvuk na igrici kad je igram, a svi znaju da je igricu bolje igrat kad su zvukovi ''on''... Ovih dana ću se pretvorit u Uskršnju sirnicu. Kad su tako dobre. James Blunt i 1973. 23:01. 31.3.2013. ''here we go again...''.....................................................