Negdje ispod svih tih navika. Negdje ispod toga što jurimo i
kad jurimo, bezglavo i ozbiljno, živo, a zapravo mrtvo i umorno. Negdje
daleko u našim slovima, osmjesima. Negdje u malim ranama na prstima,
koljenima, ogrebotinama, pa i posjekotinama. Tamo gdje su melodije
nezrelih lica, čistih ruku. Tamo gdje nam ne smeta kosa koju vjetar baca
u lice, ni lišće koje pada po glavama. Tamo gdje su svi svatko. Tamo
negdje gdje je veliki nos zapravo još uvijek malen, kao što je i sve
ostalo sitno. Gdje je ugodno i toplo i postoje nepisana pravila. Mjesto
na koje pada zraka sunca. Svjetlost. Svjetlost i put.
Gdje je kiša
sunce, jer kiša nije kiša. Mjesto gdje su sve brige i problemi
potopljeni, a sve što ostaje je ono što puno ostaje. Svatko sve ima, a
nitko ne grabi. - I kišobrani su nam kričavih boja. Kose se puštaju i
pletu. Bez podsvijesnog maskiranja, samo sa šutnjom. Tišina koja dolazi u
valovima, kotrljanje sunca i svih boja, i crno i bijelo. I glasovi i
povici i sva moguća ljudska buka skupljena u šaku i bačena negdje u
ponor. I sve to i mnogo više kao kad se vide mjehurići u zraku. Negdje
ispod silne vike i brzog kotrljanja, negdje ispod ili između ovih ili
onih pogrešaka i teorija. Pokraj vremena. Sam, a sa svima. Zajedno sa
svim protuslovima, ateistima, vjernicima i..... LJUDIMA. Bez žaljenja,
straha, ustručavanja. Negdje izvan ovog svega, negdje... daleko od ovog
što je sada........
Nema komentara:
Objavi komentar