Ja isto vjerujem da hoće

Ipak svima želim sve najbolje. 
Jer kakav bi čovjek inače bila... 
molim se i za one koje su me povrijedili. 
Vrijeme prolazi, a ja se pitam koliko dugo će 
dolaziti i odlaziti u periodima ove sitne tuge.
U sitne sate...
Slika jedna do druge.
Uvijek u krivo vrijeme.
I mogu govoriti, ali ne govorim.
Jedne divne oči ispred mene.
Ruke i lice.
Mami mi osmijeh to biće.
Kaže da će sve to proći s vremenom.
Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom...
Tužne pjesme ipak su i dalje na repertoaru...
u sitne sate... sitne tuge...
periodično...u krug... trokut... kvadrat...
Sitnih tuga ponekad ipak nema.
Uopće. 
Ni u tragovima.
Dosta mi je plakanja i naviranja tužnih sličica.
To i nisu sličice.
Samo nepozvane skice.
Jadne, stare, izgužvane, izblijedjele.
Skice. Tupom olovkom nacrtane.
Loše. Neprofesionalno.
Bez ikakve kvalitete.
Prašnjave. Na mjestima iskidane.
A ja... i kad mogu i kad hoću,
ne govorim... samo šutim...
šutim u mraku...
šutim sama... 
Puštam ...
svašta dopuštam...

Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom.........

VoljeTI

Voljela bih gledati te dok spavaš,

gledati tvoje lice, sklopljene oči,

u tišini jutra ili na kraju dana.

Voljela bih da je tvoje lice zadnje što vidim prije sna.

Tvoje usne poljubiti prije spavanja.

Zagrljaj tvoj da mi bude nada...

da će sve što nosi sutra biti dobro.

Tvoj osmijeh da mi liječi rane i sitne ogrebotine.

Voljela bih da imamo vremena i 

prostora za sve što bih voljela,

za sve što bih voljeli.

Mi.

Mi u jutarnjim zrakama Sunca.

Mi u kišnom poslijepodnevu pijuckamo čaj.

Uvečer mi koji jedemo, odmaramo.

Mi koji se u bilo koje doba dana i noći volimo.

Mi pijemo vino, jedemo sir.

Mi koji slušamo jazz i plešemo sami u nekom svom prostoru.

Mi.

Dva tijela poput magneta.

Mi kao ruke koje miluju i usne koje ljube.

Mi i svemir. Svemir i mi.

Voljela bih zauvijek ovako voljeti,

otkrivati neotkrivene dijelove beskonačnog tebe.

Provlačiti prste kroz tvoju kosu. 

Pustiti glazbu i gledati te u tišini pogleda.

Mi kao vrijeme.

Mi...

 i jučer

 i danas

 i sutra.

I...

tko smo u ovom svijetu...
samo zalutale duše.
Sretne, tužne, žive, mrtve.
Željne ljubavi, zagrljaja, poljupca.
Žedne i gladne,
grešne i pokorne.
I gdje smo sve na ovom svijetu
osmijehe posijali, ljubili,
plakali, ostavili stope,
tragove, dahove.
Gdje su nam sve tijela plesala,
ruke milovale.
Gdje mi je ostao komadić duha.
Sad lebdi daleko neki moj dio.
Osmijeh, ruka, noga, miris...
Gdje su nam stara mišljenja
zalutala, nestala,
dječje ruke i dječja tijela gdje su ostala.
I odrastemo li ikad kad oduvijek želimo
isto...