Ja isto vjerujem da hoće

Ipak svima želim sve najbolje. 
Jer kakav bi čovjek inače bila... 
molim se i za one koje su me povrijedili. 
Vrijeme prolazi, a ja se pitam koliko dugo će 
dolaziti i odlaziti u periodima ove sitne tuge.
U sitne sate...
Slika jedna do druge.
Uvijek u krivo vrijeme.
I mogu govoriti, ali ne govorim.
Jedne divne oči ispred mene.
Ruke i lice.
Mami mi osmijeh to biće.
Kaže da će sve to proći s vremenom.
Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom...
Tužne pjesme ipak su i dalje na repertoaru...
u sitne sate... sitne tuge...
periodično...u krug... trokut... kvadrat...
Sitnih tuga ponekad ipak nema.
Uopće. 
Ni u tragovima.
Dosta mi je plakanja i naviranja tužnih sličica.
To i nisu sličice.
Samo nepozvane skice.
Jadne, stare, izgužvane, izblijedjele.
Skice. Tupom olovkom nacrtane.
Loše. Neprofesionalno.
Bez ikakve kvalitete.
Prašnjave. Na mjestima iskidane.
A ja... i kad mogu i kad hoću,
ne govorim... samo šutim...
šutim u mraku...
šutim sama... 
Puštam ...
svašta dopuštam...

Ja isto vjerujem da hoće.
S njim i s vremenom.........